Zimski solsticij jedan je od četiri ključna vremenska trenutka u godini. S njima počinje novo godišnje doba, dolazi nova vrsta energije, vanjska i unutrašnja promjena. U tim ključnim trenucima naš osobni razvoj može dobiti snažan poticaj. Duhovno značenje zimskog solsticija ima posebnu dubinu jer tada iz najdublje tame počinje naš hod prema svjetlosti.
Latinska riječ solsticij doslovno znači suncostaj i pojašnjava što se zbiva na nebu u tom trenutku. Zimski solsticij događa se svake godine oko 21. prosinca, ponekad dan ranije, ponekad dan kasnije. Kad promatramo stazu kojom putuje Sunce, čini nam se da je ono vrlo nisko na nebu. U podne, kad je na svom zenitu, Sunce čak nekoliko dana za redom naizgled stoji na istom mjestu. Njegova se putanja ne spušta niže jer je Sunce doseglo najnižu točku svoje putanje, a još se nije počelo penjati. Tijekom nekoliko solsticijskih dana, Sunce stoji na istoj točki i prikuplja snagu kako bi pokrenulo novi ciklus života. Zajedno sa Suncem, čitava priroda miruje, čeka, prikuplja snagu. Za vrijeme zimskog solsticija i mi bismo trebali prihvatiti taj prirodni ritam, odmoriti se, smiriti i razmišljati.
Zimski solsticij trenutak je u godini kad je dan najkraći, a noć najduža. Tama koju noć donosi u tom trenutku ima prevlast. Mogli bismo reći da je to kulminacija tame. U svijetu dualnosti na svim razinama postojanja pratimo ples suprotnosti i pokušavamo uspostaviti ravnotežu. Jedna od najintrigantnijih suprotnosti koja je oduvijek imala vrlo moćno značenje u religijama i duhovnim praksama suprotnost je svjetla i tame. Prošireno značenje te suprotnosti priča nam o dobru i zlu, razvoju i stagnaciji, životu i smrti.
U davnim danima tami se nije pripisivalo negativno značenje. Tama se smatrala plodnom, poput tamne zemlje u kojoj se sjemenka novog života priprema i skuplja snagu za rast. Tama istovremeno označava tajnu, nešto skriveno i misteriozno, no iz tame će započeti novi život. Iz sigurne i tople tame majčine utrobe rađa se novi život u čitavoj prirodi. U drevnim vremenima ta duga noć smatrala se duhovnom kolijevkom u kojoj se preporađa Sunce. A sa sunčevom svjetlošću preporađamo se i mi, i to u tjelesnom, duhovnom i emotivnom smislu.
Zimski solsticij početak je godišnjeg doba zime, a kako zima počinje s astrološkim znakom Jarca, ovaj se važni trenutak u godini naziva i Jarčevom obratnicom. Nakon kulminacije tame i nekoliko dana suncostaja, počinje uspon prema svjetlosti. Obrat koji se događa najava je promjene snaga u odnosu tame i svjetlosti. Nakon zimskog solsticija svaka noć je nešto kraća od prethodne, svaki dan je malo duži. Noć i dan bit će u ravnoteži, jednake dužine, za proljetne ravnodnevice ili ekvinocija, s početkom proljeća 21. ožujka. Potom će dani i dalje postajati sve duži, do trenutka kulminacije svjetlosti za ljetnog solsticija, 21. lipnja. Nadahnuti dubljim značenjem odnosa svjetlosti i tame, kulminacijom jednog od njih za vrijeme solsticija nastali su mnogi rituali, običaji i duhovne prakse.
Drevni su narodi smatrali da je jedna od najvrednijih stvari koje posjeduju kao narod njihovo razumijevanje stvaranja svijeta. Kozmologija je razumijevanje postanka i svrhe života. Utkana je u običaje, zakone, legende, simbole, rituale svakodnevnog života i predstavljala je sveto znanje. Većina drevnih kultura bez obzira na to što su se razvijale na potpuno suprotnim stranama svijeta, bez međusobnih poveznica, ima jedinstveno razumijevanje solsticija. Sunce je najvažnija sila koja donosi život. Stoga se Sunce personificira nekim božanskim likom. Pažljivo se prati njegovo kretanje, ritualima se pokušava ne samo slaviti njegov značaj, već i osigurati da se taj ritam prirode nikad ne naruši. Sveto znanje o preporodu svjetlosti svaka je civilizacija zaodjenula svojom pričom, svojim junacima, svojim velom tajnovitosti. Solsticij je u svakoj civilizaciji bio proslava nade da će proljeće ponovno doći, da će život ponovno bujati. Iz trenutne tame razvit će se novi svijet, novi ciklus plodnosti prirode koja je značila život. Sunce se u proširenom smislu u našem osobnom duhovnom razvoju povezuje s prosvjetljenjem, preporodom, samospoznajom, spasenjem.
Rođenje Sunca kao izvora života, topline i svjetlosti opisano je u mnogim mitologijama. Egipatski bog Horus bio je bog Sunca. Njegova glava u obliku sokola simbol je neba i visina, on je samo lice neba. Horusove oči bile su Sunce i Mjesec. Horus je sin i miljenik sunčanog boga Ra, vladara svih bogova. Ovdje nalazimo dva važna motiva koja se ponavljaju u gotovo svim kasnijim mitovima i religijama. Sunce kao vrhovna sila u svemiru, ona koja stvara i donosi život, te božansko dijete, sin Sunca koji donosi spas.
U Vedama se pojavljuje Mitra kao samo fizičko Sunce, a isto se božanstvo pojavljuje kasnije i u kulturama Mezopotamije i u Perziji. Zanimljivo je da je Mitra bio bog Sunca, posrednik između boga i čovjeka, neba i zemlje, rođen 25. prosinca u tami pećine. Mitru su štovali i u golemom Rimskom Carstvu, sve do pojave kršćanstva.
Hraneći se na drevnim izvorima, i kršćanstvo je smjestilo jedan od najradosnijih događaju upravo u ovo razoblje – Božić, rođenje Isusa. Božić također slavimo 25. prosinca, a u njemu prepoznajemo utjecaj puno starijih tradicija. Sin Božji rodio se u doba zimskog solsticija kako bi ljudima donio spasenje.
Stari su Rimljani solsticije smatrali prolazom, svetim vratima kroz koja prolazimo prema novim razinama života. Rimski bog Janus imao je dva lica, jedno od njih gledalo je prema zimskom, a drugo prema ljetnom solsticiju. Janus simbolizira promjenu, procese tranzicije i početak. Prema njemu je mjesec siječanj i dobio ime – januar. Proces prolaska iz prošlosti u budućnost, iz jednog životnog razdoblja u drugo, iz tame prema svjetlosti, te ponovno iz svjetlosti u tamu, dio je prirodnog ritma života.
U doba solsticija, općenito tijekom zime, manje je svjetlosti, puno je tmurnih dana, što izaziva sjetno raspoloženje i depresije. Astrološkim znakom Jarca koji počinje sa zimskim solsticijem vlada planet Saturn. On je simbol granica, obaveza i teškog rada. Kako bi unijeli novu energiju u to mračno doba godine, stari Rimljani su obilježavali zimski solsticij svetkovinom Saturnalija. Saturnalije su trajale od 17. do 24. prosinca. Priređivale su se javne gozbe, danonoćne zabave, karnevali i bilo je dopušteno kockanje. Bio je običaj i da se dijele darovi, baš kao što mi to danas radimo za Božić. To je bilo razdoblje obiteljskog slavlja i dobrog raspoloženja. Saturnalije nisu bile ništa više raskalašene nego što su današnji karnevali koji svoje porijeklo vuku izravno iz ove svetkovine. Robovi bi bar na jedan dan postali gospodari svojim vlasnicima. Privremenim kršenjem pravila i preokretom u uobičajenom društvenom poretku, kad kaos prevlada, kad se društveni poredak privremeno ukida, događa se ritual društvene transformacije. Stari bi poredak privremeno nestao, da bi se iz kaosa preporodio osvježen, ojačan za novi ciklus rasta.
U suvremenom svijetu više ne živimo u ritmu prirode, na način kako su živjeli naši preci. Stari rituali koji su obilježavali važne trenutke tijekom godine zaboravljeni su i odbačeni. Čak i radosni Božić od toplog, obiteljskog blagdana postaje komercijalizirani događaj koji sve češće izaziva stres. Malo tko će obilježiti sam solsticij. Bez obzira na različitosti, u središtu svih tumačenja zimskog solsticija je duhovno prosvjetljenje i preporod. Preporod svjetlosti ne događa se samo u prirodi. On se može dogoditi i u našim srcima, u našoj duši. Postoje neki mali, osobni rituali kojima se možemo prilagoditi prirodnom ritmu i na svoj osobni način obilježiti zimski solsticij.
U svom osobnom razvoju, u doba solsticija važno je da prihvatimo privremenu dominaciju tame sa svom njenom složenom simbolikom. Povežimo se sa svojim unutrašnjim svijetom. Tama je naše privremeno utočište u kojem se obnavljamo. Tek u tišini možemo jasnije čuti svoj unutrašnji glas. Sprijateljimo se s tišinom i prihvatimo svaki osjećaj koji ispliva na površinu naše svjesnosti. Zapitajmo se bar nekoliko trenutaka svakog dana: Što osjećam? Kojim dijelom tijela osjećam? Ovo je razdoblje prihvaćanja i puštanja.
Dobro je vježbati jogičku vježbu – mauna je vježba šutnje. Pokušajte nakon burnog radnog dana provesti kod kuće jedan sat u tišini i šutnji. Objasnite svojim ukućanima da je ta praksa važna za postizanje unutrašnje ravnoteže. U smirenosti svog unutrašnjeg svijeta možemo se odmoriti i preispitati se. Meditacija i kontemplacija odlične su tehnike za povezivanje s unutrašnjim svijetom.
Kad se zaustavimo i slušamo, jasnije ćemo prepoznati svoje želje. To je simbolično razdoblje u kojem njegujemo sjemenke naših budućih postignuća, hranimo u sebi ideju, želju, ljubav, sve ono što želimo vidjeti u svom životu kako cvjeta i raste. U tom procesu možemo ponovo otkriti sebe, podsjetiti se tko smo i što želimo. Imamo priliku osnažiti svoje unutrašnje svjetlo. U jogičkoj tradiciji svatko od nas u samom srcu nosi iskru božanske svjetlosti koju pozdravljamo u sebi, ali je prepoznajemo i pozdravljamo i u srcima drugih.
Svjetlost koju nosimo u svom srcu postaje naš vodič u vanjskom i unutrašnjem svijetu. Suosjećanje i praštanje, dobrota i pokazivanje osjećaja obnavlja nas same, ali i naše odnose s drugima, donosi nam dobro raspoloženje. Svjetlost našeg srca snaga je i oslonac iz kojeg možemo djelovati sigurni u sebe, neovisni o vanjskim stvarima. Dovoljno je što češće zapaliti svijeću, okititi božićnu jelku. Jogička vježba tratak može nas osnažiti. Tratak je vježba za pročiščavanje očiju, za koncentraciju i smirivanje, a u razdoblju solsticija posebno nas povezuje sa svjetlošću. Vježba se izvodi netremičnim gledanjem u plamen svijeće, otprilike jednu minutu. Potom zatvorenih očiju vizualiziramo plamen svijeće u svom umu. Ponavljamo nekoliko puta.
Hranimo svoje osjećaje pažnjom prema onima koje volimo, darovima i vremenom kojeg ćemo provesti s obitelji. To je izvrsno vrijeme da dijelimo priče i uspomene. Dobra djela i pomoć onima kojima je potrebna izraz je zahvalnosti na svemu dobrome što sami imamo u životu. Čest je običaj da dijelimo hranu, ne samo za svečanim ručkom s obitelji, već da razveselimo susjede, kolege s posla, prijatelje neočekivanim darom – domaćom, zdravom hranom.
Hranimo sami sebe hranom koja zagrijava. Jaki začini bogatih okusa, kakao, cimet, đumbir, kardamom ili čili zagrijat će tijelo. Posvetimo posebnu pozornost njezi tijela toplim kupkama, masažama, posebnim uljima. Pokušajmo više spavati.
Većinu ovih stvari vjerojatno prakticiramo tijekom čitave godine, no u razdoblju zimskog solsticija možemo sve to raditi s posebnom pozornošću. Ti mali, jednostavni osobni rituali posve su dovoljni da nas usklade s ritmom prirode i pripreme nas za hod prema svjetlosti.
Napisala Senka Ljubić
Tekst je objavljen u magazinu Sensa
Preuzmite pdf: Hod prema svjetlosti