Za jesenskog ekvinocija, ljeto ustupa mjesto jeseni. Iz svjetlosti i topline polako krećemo prema tami. Promjene u prirodi podsjećaju nas da su promjene potrebne i u nama. Trenutak kad se otvaramo primanju na svim razinama, podsjećamo se važnosti završetaka i puštanja te prihvaćamo prolaznost svega. Da bismo održavali ravnotežu, potrebno je zakoračiti u vlastitu nutrinu, ogrnuti se tamom kako bismo se obnovili i pripremili za novi ciklus rasta.
Latinska riječ ekvinocij znači ravnodnevnica, trenutak kad su dan i noć jednake dužine. Tijekom godine postoje dva ekvinocija, proljetni i jesenski. S proljetnim ekvinocijem, svaki dan postaje malo duži od noći, priroda se budi i buja da bi u ljetu dosegla vrhunac svog rasta. Yang energija, dinamična energija prvog dijela godine, od proljeća do kraja ljeta, energija je koja mijenja svijet. Jesenski ekvinocij označava ulazak u dio godine kojeg obilježava mirnija, yin energija. To je energija koja svijet prihvaća takvim kakav jest. Sunce tijekom tri dana, od 21.- 23.9. prividno stoji na mjestu, balansirajući na rubu tame. Nakon jesenskog ekvinocija svjetlost i toplina polako gube svoju snagu. Dani se skraćuju ustupajući mjesto tami koja će kulminirati početkom zime, u trenutku zimskog solsticija.
Ekvinocij je dragocjeni trenutak ravnoteže između suprotnih energija, svjetlosti i tame, topline i hladnoće, aktivnosti i mirovanja, davanja i primanja, sadnje i žetve. U astrološkom smislu, jesenski ekvinocij obilježen je ulaskom Sunca u znak Vage. Zamislite vagu čije se plitice lagano njišu, pretežu čas na jednu, čas na drugu stranu, dok se na koncu ne smire. Stanje ravnoteže nije statičan čin, nije ga lako postići niti zadržati. Ravnoteža u naš život dolazi s mudrošću koju moramo zaslužiti i naučiti kroz vlastita iskustva. A ta se mudrost u trenutku jesenskog ekvinocija svodi na tri naizgled jednostavne stvari: primanje, puštanje suvišnog i obnavljanje u tami vlastite nutrine.
Jesen je za mnoge od nas prekrasno godišnje doba. Priroda nas očarava raskošnim bojama, od zelenih nijansi polako prelazi u žutu i zlatnu, crvenu i smeđu. S veseljem odlazimo u berbe jabuka, grožđa ili kestena, uživamo u obilnim plodovima povrća i voća koje spremamo za zimu. Raskošne boje, mirisi i okusi dokaz su darežljivosti majke prirode ali i maljivog rada bez kojeg ne bi bilo svih tih plodova. Jesen u vrtlogu boja sve glasnije šuška suhim lišćem, podiže vjetrove i diše sve hladnijim dahom. U svoj toj ljepoti priroda zapravo umire, no iz plodova koje smo ubrali, kao i onih simboličkih plodova – rezultata naših aktivnosti, čuvamo sjemenke novog života.
Sve što možemo vidjeti da se događa u prirodi, žetva, skupljanje plodova, priprema zimnice, svećanosti kojima izražavamo zahvalnost, sve se to događa i u našoj nutrini. Sve što smo simbolički posadili u prvom dijelu godine, svi naši planovi, snovi, ciljevi i nade dozreli su, baš poput plodova prirode. Ciljevi oko koji smo se potrudili, one sjemenke naših namjera koje su dobile našu pozornost, naše vrijeme, trud, novac, misli, strasti – donose nam bogate plodove. Naravno, ima i onih sjemenki koje nisu pale na plodno tlo. Neke namjere nisu bile dovoljno precizno oblikovane, neki ciljevi nisu bili dovoljno važni ili zanimljivi da bismo se oko njih dovoljno potrudili. U trenutku ekvinocija pravi je trenutak da provjerimo kakve plodove svojih aktivnosti možemo ubrati. Promislimo što ćemo s njima dalje napraviti, kako ih sačuvati. U svojim smo iskustvima učili što znače dobitci i gubitci. Sad se trebamo osloniti na mudrost koju smo stekli. Priroda nam pokazuje da je sad trenutak da smirimo aktivne, stvaralačke energije usmjerene prema postizanju ciljeva. Kao što tijekom jeseni priroda polako umire, vrijeme je da i u sebi pustimo da mnoge naše aktivnosti i ciljevi dođu svom kraju.
Od proljeća do konca ljeta trajala je sezona davanja. Davali smo se svijetu i drugima, svojim snovima, ponekad promišljeno, ponekad impulzivno. Plitica na vagi prevagnula je u korist stvaranja i manifestacije. Ekvinocij je trenutak kad se otvaramo primanju, na svim razinama. Bilo bi dobro da pri tome pustimo očekivanja i svaki unutrašnji žestoki impuls za djelovanjem, neumjerenu ambiciju ili pohepu, te da jednostavno širom otvorimo svoje ruke puštajući sve za što smo se čvrsto držali. Tada u naša slobodna naručja, otvorene umove i srca može poteći energija primanja. Još je bolje to upotpuniti osjećajem zahvalnosti. Da bismo došli u dodir s duhovnom stranom ekvinocija, nije potrebno ništa veliko i dramatično, dovoljno je djelovati u malim, svakodnevnim stvarima. Naš mali ekvinocijski ritual zahvalnosti ili svećanost kojom slavimo život i njegovo obilje može biti sasvim jednostavan, naizgled uobičajen jesenski posao poput pripremanja zimnice ili pospremanja ljetne odjeće. No, ako to radimo pomno, svjesni obilja kojeg primamo, ti će jednostavni poslovi dobiti dublje značenje. Možda će naš ritual biti šetnja sa zamotuljkom vrućih, mirisnih kestena uz misli o svemu na čemu možemo biti zahvalni. Možda ćemo zapaliti svijeću i meditirati o svjetlosti ili ćemo u svom vrtu skupljati i paliti suho lišće! Kakav god bio naš mali ekvinocijski ritual, napravimo ga s mislima o zahvalnosti i puštanju.
Uzmite si ove jeseni malo vremena da se povežete s onim što se događa oko vas, u prirodi. Ne dopustite da vam promakne njen dublji značaj. To se u našem užurbanom, bučnom svijetu može lako dogoditi. Krenite na šetnju u prirodu ili mirniji i zeleniji dio grada. Isključite mobitel, pomno promatrajte boju neba, travu, stabla. Pokušajte osjetiti zrak, mirise, čuti vjetar i šuštanje lišća. Stabla u jesen odbacuju lišće. I mi na simboličkoj razini imamo lišće. U prvom dijelu godine to naše lišće skupljalo je energiju, pomagalo nam da hranimo svoje biće i da rastemo. No sad je ono završilo svoj zadatak. Priroda nam pokazuje da je nužno odbaciti viškove, pustiti sve suvišno. Zapitajte se „Što trebam pustiti? Što me opterećuje?“ Dok promatrate lišće stabala kako opada i na tlu stvara hranjivi sloj koji će poslužiti sljedećem buđenju prirode, razmislite o svom vlastitom lišću. Puštate li ga? Ili se držite onog što je umrlo? Kako mudrost vašeg iskustva i snaga puštanja može biti hranjivi sloj nove faze vašeg života? Ako se povežete s ritmom godišnjih doba, osjećat ćete se svake godne obnovljeno i preporođeno. Ako se ništa u vama ne promijeni, onda će vaša budućnost biti potpuno ista kao i vaša prošlost.
Najmističniji i naduhovniji dio jesenskog ekvinocija odnosi se na obnavljanje u tami vlastite nutrine. Motiv silaska u podzemlje i prepuštanja tami prisutan je u gotovo svim drevnim civilizacijama, u njihovim hramovima, u mitovima. Svjetlost za jesenskog ekvinocija uhvaćena na stubama majanskih piramida stvarala je dojam zmije koja silazi. Pernata zmija ezoterični je simbol spajanja suprotnosti, a za proljetnog bi se ekvinocija svjetlost poput pernate zmije ponovno uspinjala stubama hrama. Među najpoznatije mitove koji motivom silaska u podzemlje opisuju duboki unutrašnji preporod koji se može dogoditi samo ako prihvatimo nužnost završetaka i puštanja ubrajaju se mitovi o Ozirisu ili Dionizu, sumerski mit o Inani ili starogrčki mit o Demetri. Inana i Demetra su božice plodnosti i prirode, personifikacije Majke Zemlje. Mit o Inani koja se spušta u podzemlje povezan je s ciklusima Venere, no važan je jer opisuje prirodni ciklus završetka i smrti, dubokog obnavljanja u tami i slavnog povratka.
Kad je mladu djevicu Perzefonu oteo Had, bog podzemlja, njena majka Demetra se od tuge povuka sa zemlje. Zavladalo je neplodno razdoblje mirovanja, tugovanja, smrti. Intervencijom čitavog božanskog panteona postignut je dogovor da Perzfona dio godine provodi s majkom Demetrom, tada je priroda budna i plodna, a dio godine provodi kao kraljica podzemlja, tad priroda miruje i obnavlja se iznutra. Simbolička poruka uvijek je ista – postoji trenutak u godini za završetke, trenutak kad se iz vanjskog svijeta okrećemo unutrašnjim predjelima kako bismo omogućili promjenu i osobni rast. Poput drevnih božanstava i mi ćemo se u svojoj nutrni prepustiti sadržajima nesvjesnog, dopustiti da nepotrebni djelovi našeg života simbolički umru, da bismo se obnovili i pripremili na povratak.
Trenutak ekvinocija je unutrašnja priprema za dolazeće razdoblje mirovanja i tame. Tri dana ekvinocija možemo odvojiti kako bismo prihvatili ideju završetka, nužnost puštanja. I svjetlost i tama dio su života. Možemo li pronaći ravnotežu između pozitivnih osobina kojima se ponosimo i onih skrivenih, nepriznatih, odbačenih, koje neće same od sebe nestati? Možemo li pustiti određenu sliku koju imamo o sebi, sačinjenu od pozitivnih osobina i osvijestiti ono čime se ne ponosimo. Možemo li završiti neke neugodne epizode iz svog života i prihvatiti neugodnosti i tuge – tu simboličnu tamu, da bismo se iscjelili? Kako ćemo prihvatiti dolazak tame? Možemo li ju osjetiti kao tihu prijateljicu koja nas hrani? U njenom zagrljaju sve je sporo, no mirovanje je potrebno da bi duša mogla nastaviti svoj rast.
Pripadnici zemljanih znakova duboko u sebi razumiju prirodne ritmove. Njihova smirena i prizemljena narav s olakšanjem će prigrliti mirnije razdoblje godine, marljivo se pripremiti za svoju vlastitu inačicu zimskog sna. Vole boraviti u prirodi i upijati njenu posebnu jesensku ljepotu, pripremati zimnicu i sve što je potrebno za zimu: toplu odjeću, dobru knjigu, bocu posebnog vina ili zalihu delicija, čajeva, eteričnih ulja. Dobrom hranom i pićem slave obilje života i tako stvaraju unutrašnje zalihe energije. Mirnije razdoblje daje im više vremena da se posvete tijelu kojeg će njegovati masažama i prirodnom kozmetikom. Kroz tijelo i osjete posve će lako uroniti u nadolazeće stanje unutrašnjeg istraživanja, kroz snove, mirovanje, zaštitu i toplinu vlastitog doma udobno uroniti u tamu.
Pripadnici vodenih znakova odlično se snalaze u unutrašnjim svjetovima osjećaja, mašte i snova, nesvjesnog. Jesenski ekvinocij prihvatit će kao dobrodošao poziv na unutrašnje obnavljanje u dubokim i plodnim vodama svog bića. Važni su im rituali svjetlosti, uz svijeće, mirisna eterična ulja, meditaciju, glazbu, poeziju i sanjarenje. Meditacijske šetnje prirodom, vruća kupka, opuštanje u toplicama gdje će topla voda pomoći procesu puštanja ili samo šetnje uz jezero, rijeku ili more biti će jako korisni u procesu pripreme za silazak u tamu. Intuitivni, suosjećajni, spremni se emotivno povezati s drugima, često se odlučuju učiti nove terapijske tehnike ili sami krenuti na neku vrstu duhovne ili psihološke terapije. Svoje unutrašnje preobrazbe prolaze tiho, dobro se snalaze u svom unutrašnjem svijetu, a snaga srca pouzdana je svjetlost koja ih vodi kroz tamu. Sve što se događa u nutrini imaju potrebu izraziti na neki kreativan način.
Pripadnici zračnih znakova svakoj promjeni pristupaju racionalno. Uživat će u razmišljanju o dubljem značenju mitova, skupljati novo znanje. Mnogi od njih će silazak u vlastitu tamu lakše savladati ako počnu učiti neku novu psihološku ili terapijsku metodu. Korisno je pisanje dnevnika, čitanje knjiga o duhovnosti, psihologiji, samopomoći. Svoja će razmišljanja i duboke, često uznemirujuće emocije čije se snage uvijek malo pribojavaju rado podijeliti s prijateljima ili izraziti na neki kreativan način. Zračni ljudi najaktivniji su u pripremi društvenih rituala kojima će obilježiti ekvinocij. Možda će to biti posebna večera za prijatelje s temom plodova jeseni, večer čitanja poezije ili kućna zabava uz gledanje filmova prikladne tematike. Znanje i znatiželja najbolji su im vodiči u osobnom silasku u obnavljajući zagrljaj vlastite nutrine.
Pripadnici vatrenih znakova svaku promjenu doživljavaju kao izazov. Po prirodi dinamični, stalno u pokretu, najviše od svega se boje mirovanja. Stoga ih mitovi o božicama, bogovima i junacima koji silaze u podzemlje mogu nadahnuti. Tako suočavanje s vlastom nutrinom neće biti dosadna faza neaktivnosti, već će postati uzbudljiva avantura, putovanje koje ima neki dublji smisao. I vatreni ljudi vole rituale svjetlosti. No, za ekvinocija im vjerojatno neće biti dovoljno da zapale tek poneku svjećicu, oni će pokušati organizirati druženje uz veliki krijes. Potrebno im je stalno kretanje pa se njihovo unutrašnje putovanje lakše odvija uz vježbanje ili putovanja. Jedna od odličnih disciplina je joga koja kroz fizičko vježbanje istražuje unutrašnji svijet. Putovanja na mjesta koja za vatrene ljude imaju neko dublje osobno ili duhovno značenje, neka vrsta osobnog hodočašća pomoći će im da izdrže do trenutka povratka svjetlosti, do proljeća.
Napisala Senka Ljubić